Anegdote
- Objavljeno u PreOKRET Br. 2023/87-88
- Broj pregleda: 10
Zašto me ljudi ovako gledaju?!
Moja asistentkinja i ja često putujemo. Ima nas u raznim gradovima i trudimo se da naše vreme ispunimo kvalitetno. Moj dan je nekad kratak od silnih obaveza i aktivnosti. Jedna od tih aktivnosti je i redovno vežbanje. Stanje cerebralne paralize zahteva kontinuitet rada i vežbi. Naravno, park i rampa su sastavni deo dana. Baš u našem omiljenom Futoškom parku, u mom rodnom gradu u kome redovno vežbam, desila se jedna od mnogobrojnih anegdota koju ću vam ovom prilikom ispričati.
Zabrinuti gospodin
Maša i ja šetamo parkom i razgovaramo.
Jelena: Mašo, vidi kako me ljudi gledaju dok mašem rukama pričajući sa tobom.
Maša: Samo maši, šta te boli uvo, ne radiš to svojevoljno, neka te gledaju, imaju šta i da vide!
Jelena: Zašto ovaj čovek baš bulji u mene?
Maša: Pa pitaj ga.
Jelena: Izvinite, da li vam nešto treba?
Čovek: Pa eto gledam vas, vraćam se od lekara i brinem se da li i ja mogu da postanem kao ti, nije mi svejedno.
Jelena: Ne brinite se, ova moja drugarica sa kojom živim — cerebralna paraliza — je moje prirodno stanje koje me prati od rođenja.
Čovek: E hvala vam, sad mi je lakše.
Živimo u predstavi
Druga naša priča počinje odlaskom u pozorište. Krenula je da sipi kišica i znale smo da idemo na predstavu koja traje tri sata. Naravno, prethodno smo otišle u prodavnicu da kupimo bombone. Prodavnica nije imala rampu za ulazak osoba sa invaliditetom i moja asistentkinja me je ostavila ispod nastrešnice, pored uličnog svirača. Posle par minuta, kada je moja asistentkinja izašla iz radnje, rekla sam joj, sva uznemirena, da me vozi brzinom svetlosti sa tog mesta! Poslušala me je, ali je bila zbunjena mojom reakcijom. Objasnila sam joj šta se dogodilo: kako sam bila pored uličnog svirača, naišao je čovek sa bebom u naručju i izvadio dve hiljade dinara koje je stavio meni na krilo. Nisu vredeli moji povici da meni to ne treba. On je samo produžio dalje. Moja asistentkinja se toliko smejala da je rekla — zašto mi uopšte idemo u pozorište, kad živimo predstavu.
Vidljiva — nevidljiva
Ljudi koji me zapravo poznaju, kao što su moja porodica, prijatelji, personalni asistenti — prihvataju me onakvu kakva jesam. Razgovaraju sa mnom bez predrasuda, jer oni me smatraju ravnopravnom. Moj najveći problem je u tome kada odem negde, obraćaju se ljudima pored mene kao da sam ja nevidljiva. Moj težak govor ne saslušaju i ne trude se da pokušaju da me razumeju. Jednostavno, budem izostavljena iz konverzacija zbog moje otežane komunikacije. Naravno, zbog mog izgleda i otežanog govora, ljudi misle da sam i nedovoljno mentalno razvijena i onda se prema meni ponašaju kao prema malom detetu. Svega se naslušam zahvaljujući njihovoj pogrešnoj proceni. To ponekad znaju biti i veoma komične situacije, poput raznoraznih ogovaranja za koje misle da ja nisam sposobna da razumem. Ovo nije samo moj problem, to je problem svih osoba sa invaliditetom koje imaju problem u konverzaciji.
Jelena Radović
